Više od 400 mrtvih u dvadeset godina: Elbrus ubija zato što izgleda kao lagan uspon

Šta se dogodilo

Sedmeročlana skupina alpinista iz Bosne i Hercegovine krenula je 25. jula 2026. u uspon na Elbrus. Na visini od približno 5.100 metara zahvatila ih je snježna oluja. Preživjeli su samo dvojica.

Prema podacima ruskog Ministarstva za izvanredne situacije (MČS), poziv za pomoć zaprimljen je u 21:21 po moskovskom vremenu — skupina više nije mogla samostalno sići sa sedla planine. Jedan član ekspedicije uspio se spustiti sam i podignuti alarm; drugoga su pronašle spasilačke ekipe. Obojica su hospitalizirana.

Preživjeli su Haris Adilović i Kemal Vidimlić.

Poginuli su:

• dr. Meliha Čaušević, maksilofacijalna kirurginja Kantonalne bolnice Zenica
• Alma Okanović
• Denis Okanović
• Almir Krivdić
• Nermin Talam

Svi su iz Zenice. Alma i Denis Okanović bili su bračni par. Dvojica poginulih bili su članovi GSS-a Zenica, ostala trojica članovi Planinarskog društva „Vedro".

Meliha Čaušević bila je dugogodišnja zaljubljenica u planine. U oktobru 2025., u godini u kojoj je proslavila pedeseti rođendan, popela se na 4.095 metara visoki Kinabalu u Maleziji i tada je predstavljena kao prva žena iz BiH koja je osvojila taj vrh.

Načelnik GSS-a Zenica Kenan Hrustanović, koji je potvrdio da su svi poginuli iz Zenice, izjavio je da bi i sam vjerojatno bio dio ekspedicije da ga u tome nije spriječila ozljeda koljena.

Iz Planinarskog društva „Vedro" objavili su da su njihovi članovi „nastradali radeći ono što najviše vole" i zamolili za poštovanje prema obiteljima.

Prema ruskim medijima, u potragu je bilo uključeno oko 16 do 18 spasilaca. Tijela su locirana, no evakuacija je u jednom trenutku morala biti prekinuta zbog vremena. Nalaze se na tzv. sedlu Elbrusa, na oko 5.350 metara nadmorske visine, i bit će spuštena kada uvjeti dopuste. MČS je objavio snimke s terena koji pokazuju uvjete u kojima spasioci rade.

Veleposlanstvo BiH u Ruskoj Federaciji i Ministarstvo vanjskih poslova BiH rade na organizaciji transporta tijela.

Vjetar od 45 do 70 kilometara na sat

Lokalni vodiči navode da su uvjeti na početku uspona bili relativno povoljni. Vrijeme se, međutim, naglo pogoršalo: brzina vjetra prvo je dosezala oko 45 kilometara na sat, a do jutra je pojačala na približno 70.

Iz Elbruskog visokogorskog potražno-spasilačkog odreda MČS-a poslije su za RIA Novosti ocijenili da skupina nije uzela u obzir promjenu vremenskih uvjeta i da se trebala odmah vratiti.

Istražni komitet Ruske Federacije za Kabardino-Balkariju otvorio je istragu; predsjednik Komiteta Aleksandar Bastrikin naložio je pokretanje postupka radi utvrđivanja okolnosti. Ruski alpinisti koji su komentirali slučaj kao vjerojatni uzrok navode pogrešnu procjenu u lošem vremenu.

U skupini je, prema izvorima blizu GSS-a, bilo i iskusnih planinara koji su ranije osvajali visoke vrhove, ali i onih koji nisu imali iskustva na tim visinama. Prema informacijama koje prenose mediji, članovi ekspedicije uplatili su aranžman još godinu ranije, uz izdatak od oko 3.000 KM po osobi, i prolazili pripreme.

Napomena o nerazjašnjenom detalju: MČS je u prvoj objavi govorio o „registriranoj skupini" od šest ljudi, dok RIA Novosti citira Elbruski spasilački odred da je skupina išla bez pratnje vodiča, i da ih je bilo sedam. Informacija o unaprijed plaćenom aranžmanu dodatno komplicira pitanje je li i kakvu vodičku pratnju skupina imala. To će vjerojatno biti jedno od središnjih pitanja istrage.

Elbrus: „lagan" vrh koji ubija

Elbrus je ugasli stratovulkan u zapadnom dijelu Kavkaza, u ruskoj republici Kabardino-Balkariji. Ima dva vrha: zapadni od 5.642 metra i istočni od 5.621 metra. Ako se granica Europe i Azije vodi Glavnim kavkaskim hrpom ili južnije, Elbrus je najviši vrh Europe i Rusije — i jedan od „Sedam vrhova", najviših tačaka sedam kontinenata.

Vulkan je star oko 2,5 mmiliona godina; posljednja poznata erupcija zbila se oko 50. godine naše ere.

Paradoks Elbrusa je u tome što se smatra najlakšim od Sedam vrhova. S južne strane postoji razvijena infrastruktura: uspinjača doseže 3.658 metara, ratraci nose penjače još više, a na putu su planinske kolibe. Standardna ruta tehnički nije zahtjevna i većina ljudi na vrh stigne u manje od sedam dana.

Upravo ta reputacija je problem. Na Elbrus se penju uredski radnici, penzioneri i tinejdžeri koji na 5.600 metara nikada nisu bili. U sezoni, prema podacima MČS-a, uspon dnevno pokušava 400 do 500 ljudi. Godišnje se na planinu podigne oko 25.000 ljudi, od čega je oko 15 posto stranaca — najčešće Talijani, Turci, Nijemci, Kinezi i Indijci. Značajan dio njih uspon ne registrira kod MČS-a, što znači da spasioci ne znaju gdje ih tražiti.

Tri glavna razloga tragedija

1. Vrijeme. Najčešći uzrok. Oluje se na Kavkazu dižu bez najave, a mećava s nultom vidljivošću dezorijentira i one koji terenu vjeruju. U trenutku kada se vrijeme slomi, ne postoji zagarantirano ispravna odluka: i čekanje na mjestu i pokušaj spuštanja mogu ubiti. Statistika ruskih vodiča pokazuje da je nešto više preživjelih među onima koji su se pokušali spustiti sami, ne čekajući vedrinu ni spasioce.
2. Granice organizma. Na 5.600 metara visinska bolest nije rijetkost. Edem mozga i pluća te srčani zastoj redovni su uzroci smrti, a visina „udara" u već postojeće slabosti organizma. Aklimatizacija, kardio-priprema i liječnički pregled snižavaju rizik, ali ga ne uklanjaju.
3. Padovi. Gornje dionice standardne rute mogu biti izuzetno zaleđene, čime zaustavljanje nakon proklizavanja postaje gotovo nemoguće. Iako je standardna ruta bez pukotina, izvan nje ledenjak je razrezan. U statistiku ulaze i skijaši koji izlaze s uređenih staza i padaju u klance.

Uz to: pothlađenost i ozebline bilježe se svake sezone, a nekoliko je slučajeva ljudi koji su u oluji zalutali s rute i nikad nisu pronađeni.

Koliko je ljudi poginulo u dvadeset godina?

Ovdje je potrebna metodološka opomena: ne postoji jedinstveni službeni registar smrti na Elbrusu. Ruski MČS objavljuje pojedinačne slučajeve, ali kumulativnu statistiku ne vodi javno, a dio penjača uopće nije registriran.

Ako se primijeni konzervativni raspon od 15 do 30 poginulih godišnje, u dvadeset godina (2006.–2026.) na Elbrusu je poginulo približno 300 do 600 ljudi. Realna brojka najvjerojatnije je u gornjoj polovici tog raspona, jer podaci MČS-a iz posljednjih godina pokazuju rast — broj poginulih stranaca na Elbrusu udvostručio se u tri godine do 2025.

Elbrus tako po broju žrtava stoji u istom redu s Mont Blancom i Matterhornom, gdje se ponavlja identičan mehanizam: velika popularnost plus percepcija da je uspon lagan.

Hronologija najtežih nesreća na Elbrusu

Juli 2003. — Četiri češka alpinista (dva muškarca i dvije žene) postavila su bivak na sedlu. Noću je vjetar razderao šator. Svi su se zamrznuli.

Februar–mart 2004. — Šestočlana ukrajinska skupina krenula je s zapada iz Hurzuka 21. februara. Do kontrolnog roka 8. marta nije se spustila. Vjerojatno lavina; potrage nisu dale rezultat.

Maj 2004. — Skupina od sedmoro planinara iz Uljanovska (šest muškaraca, jedna žena) s velikim iskustvom zahvaćena je olujom na 5.230 metara sa sjeverne strane. Tri tijela nađena su na mjestu logora, četiri nikada.

2004. (ukupno) — Rekordnih 48 smrtnih slučajeva na širem području Elbrusa.

8.–9. maja 2006. — Najteža nesreća modernog doba. Moskovska skupina od osam i ukrajinska od četiri člana krenule su na vrh. U Terskol se vratio samo Nikolaj Antonov. Jedanaest od dvanaest ljudi zamrznulo se nakon zakašnjelog spuštanja s vrha. Među poginulima bila su dva mladića, u dobi od 16 i 17 godina, koji su se penjali s očevima.

1. maja 2009. — Nestao je Aleksandar Mihajlov (61), majstor sporta SSSR-a, višestruki šampion i „Snježni leopard", koji je na Elbrus izlazio više puta. Idući prvi, odvojio se od skupine od osam ljudi u trenutku kada se vrijeme naglo pokvarilo. Ostatak skupine spustio se po GPS tragu.
2. marta 2012. — Trojica ukrajinskih alpinista izgubila su rutu. Pronađen je Roman Kucej, a dan poslije tijelo vodiča skupine Marije Hitrikove (21) — koja je s 12 godina s ocem izašla na Elbrus, s 16 na Pik Lenjina, a s 20 osvojila dva osamtisućnjaka u jednoj sezoni. Denis Lisov (39) nikada nije nađen.

29. septembra 2014. — Nakon uspona u dobrom vremenu nestala je Lejla Albogačieva, prva Ruskinja koja je na Everest izašla i sa sjeverne i s južne strane. Bio je to njezin trinaesti uspon na Elbrus. Tijelo je slučajno nađeno 3. oktobra na 5.200 metara; vjerojatno je poginula u padu.

1. juna 2016. — Vladimir Mogila (55), poznati ukrajinski alpinist i dugogodišnji kapetan reprezentacije, umro je od edema pluća na 3.900 metara.

27. aprila 2017. — Dva iskusna elbruska vodiča, Elena Šuvalova (38) i Andrej Belov (50), poginuli su nakon klizanja na ledu na 4.900–5.000 metara i pada od 400 metara. Vodili su dvoje klijenata na vrh. Nijedan nije nosio kacigu; iako je stanje leda bilo zimsko, sigurnosno uže i ledene bušilice nisu bili u upotrebi.

23.–24. septembra 2021. — Skupina od 19 ljudi s četvoricom vodiča zahvaćena je snježnom burom blizu vrha. Pet ljudi je poginulo, 14 spašeno, gotovo svi s teškim ozeblinama, neki s prijelomima. U spašavanju je sudjelovalo 69 spasilaca. U februaru 2025. organizator uspona osuđen je na pet godina i sedam mjeseci zatvora, a dva vodiča na tri godine i dva mjeseca te tri i pol godine — za pružanje usluga koje ne odgovaraju sigurnosnim zahtjevima.

April 2025. — Dvojica turskih turista poginula su nakon što ih je na visini zahvatila magla. Nisu bili registrirani i krenuli su bez radija i GPS uređaja.

Oktobar 2025. — Poginuo državljanin Kostarike.

1. jula 2026. — Na visini je preminuo 48-godišnji alpinist iz Malezije, član neregistrirane skupine s dvojicom vodiča.
2. jula 2026. — Jedanaestogodišnji dječak poginuo je u padu s litice na jednoj od najzahtjevnijih ruta prema istočnom vrhu, kamo ga je bez vodiča vodio otac (40). Otac je zadobio višestruke prijelome. Spasioci su do mjesta nesreće stigli 15 sati nakon dojave. „Djeci preporučujemo samo lakše uspone i ne na toj nadmorskoj visini", izjavio je Aleksej Ovčinnikov iz alpinističkog spasilačkog odreda Saveza sportskog turizma Rusije. „Uspon s 11 godina nosi velike rizike za dječji organizam, jer fiziološki još nije dovoljno razvijen da se izbori s visinskom bolešću i nedostatkom kisika."

25.–26. jula 2026. — Pet alpinista iz Zenice.

Zaključak koji ponavljaju svi vodiči

Ono što povezuje većinu tragedija na Elbrusu nije nedostatak iskustva. Na popisu su majstori sporta, „Snježni leopardi", osvajači najvećih vrhova, ljudi koji su na Everestu bili s obje strane i vodiči s desetinama uspona na istu planinu.

Zajednički obrazac je drugi: skupina se zadržala pri usponu, vrijeme se pokvarilo, spuštanje je počelo prekasno. U knjizi „Elbruska ljetopis" iz 1976. Vladimir Kudinov zapisao je da planina „ne oprašta nikakve, ni najmanje pogreške". Pola stoljeća kasnije, statistika mu daje za pravo.

Sve je više glasova koji zbog toga traže strože propise — obveznu registraciju, licencirane vodiče i dokaz o pripremi. U ruskim su medijima izvještavali i o planovima da se cijena dopuštenja za uspon višekratno poveća, no ta informacija zasad nije službeno potvrđena.